Iskrena društvena odgovornost ili marketing?

utorak , 27.01.2015.


Evo jedan klasik: Ako padne stablo u šumi, a nema nikoga da to čuje, je li proizvelo zvuk?
Ako doniram krv, a nisam na Facebooku objavila sliku na kojoj kao patnica doniram krv, jesam li donirala krv?

Sigurno se pitate i jesam li kao dijete pala na glavu pa pišem ove stvari. Naravno, ali nije u tome stvar. Odmalena nas uče kako se dobro dobrim vraća, te da su dobra djela dovoljna nagrada sama za sebe, i ne treba o njima govoriti niti tražiti pohvale od drugih.
To nas uče i iz praktičnih razloga - govorite li o svojim dobrim djelima, zli jezici uvijek će govoriti kako to radite zbog samopromocije.

U selu moje bake postoji crkveni list (doslovno, list papira) koji se dijeli nakon mise nedjeljom. Kada ju posjetim, obavezno pročitam svaki jer osim obavijesti i svećenikove skraćene verzije propovijedi na listu se nalazi i nekoliko viceva (pristojnih i poučnih, naravno) i onda dolazi ON. POPIS. Izvor seoske ljubomore i ponosa (ovisno o tome jeste li na papiru ili ne), popis onih koji su taj tjedan donirali određen iznos novca za crkvu. Ne samo ime i prezime, već i adresa (da ne bi slučajno imenjak iz sela pokupio lovorike) te TOČAN IZNOS DONACIJE. Naravno, obično se radi o 4-5 imena i donacijama od 100 - 300 kn, što je s obzirom na uvjete u kojima žive umirovljenici poprilična svota.

Prvi put kada sam vidjela taj listić, bila sam zgrožena. Zamisli ti, oni se natječu tko će dati pare za crkvu svaki tjedan, tko će biti na popisu. Što ne daju novac anonimno? I onda mi je sinulo koliko je fenomenalnu stvar napravio taj svećenik. U malim sredinama, gdje nema prestižnije stvari od spoznaje da si eto bar u nečemu bolji od susjeda i gdje je moto svake obitelji 'nemoj, šta će ljudi reć' , on je jednostavno javno objavio da je stara teta Ljubica dala 100 kuna za obnovu crkve. E ako može Ljubica, može i Katica, šta si Ljubica misli da je veći vjernik. E, Mato, Ljubica i Katica su dale za crkvu, moramo i mi, šta će ljudi reć.. nastavite niz.
Zadnjih 20 listova koje sam pročitala u selu se nižu dobročinitelji, jedni za drugima. Koliko ih je prije pojave to činilo? Ne znam.
Poanta je sljedeća: gledali mi to kao samopromociju ili ne, koji god razlozi čučali iza tih donacija, nešto se događa. Ljudi su se pokrenuli. Prevedimo to u slike na Facebooku s vašim prijateljima - donatorima krvi, volonterima u poplavama i slično. Možda samopromocija, možda prava stvar, ali pričat će se. Potaknut će i druge.

Poduzeća koja se se promoviraju s naglaskom na ekološki prihvatljivim proizvodima, prodaju samo jaja sretnih koka sa sretnih pašnjaka..Možda čisto isplativo pozicioniranje marke, možda prava stvar ali NIJE NI BITNO - nešto se počinje događati i u Hrvatskoj. Potaknut će i druga poduzeća. Svijet je i tako globalno selo, a ako su svi susjedi briju na društveno odgovorno poslovanje, morat ćemo i mi. Jer šta će ljudi reć.




Profesor X. i vjerojatnost da će se dogoditi neko sranje

utorak , 16.12.2014.

Ubrzo nakon prošlog posta, kao gosta predavača dočekali smo profesora X. iz Bangladeša. Profesor X. pojavom nije razočarao - bio je onoliko egzotičan koliko bi svaki bangladeški profesor koji drži do sebe trebao biti, tek malo ublaživši dojam klasičnom 'britanski profesor' kombinacijom: košulja + džemper + kaki hlače + naočale. Zašto vam ga opisujem? Ne znam. Zamišljajte ga za vrijeme priče.

Vidite ga? Sitnog i oblog, u kaki kombinaciji, kako prekriženih ruku drži predavanje grupi klinaca koji su vrlo vjerojatno zadnji put njegovu rodnu zemlju spomenuli za vrijeme napete partije igre Država - grad - selo. Zašto i dalje pričam o X-u? Imam poantu, obećajem.
Naime, u jednom od komentara na zadnji post postavljeno je pitanje: 'zašto bi npr. H&M ili Adidas sami od sebe poslovali društveno odgovorno ako od toga imaju samo više troškove proizvodnje?' Stvarno, malo je naivno vjerovati da će bilo koje poduzeće vidjeti širu sliku i biti društveno odgovorno samo zato što je to ispravno. Stvar je u tom da se dugoročno ISPLATI poslovati društveno odgovorno. Ovu tvrdnju moguće je dočarati sljedećom upravo izmišljenom zakonitošću :

Vjerojatnost da će se dogoditi neko sranje obrnuto je proporcionalna razini društvene odgovornosti poduzeća.

Gle sad ovo: u Bangladešu, zemlji profesora X.-a, čija ekonomija uvelike ovisi o proizvodnji odjeće za velike svjetske brandove, svoju odjeću, između ostalih, proizvodi i Wal-Mart (po novom Walmart). I u tome nema ništa loše, posao za siromašne, smanjenje troškova za bogate, svi sretni. E pa nije. Taj isti Walmart, kako nam je X. objasnio, za majicu koju prodaje po 14 dolara, radnicima u multi - brand tvornici blizu Dhake daje otprilike 12 centi po izrađenom komadu.

Zamisli se u toj situaciji: u bangladeškoj tvornici uspio si napravit pravu ljudsku majicu za stvarne ljude. Neki buco iz Amerike ti ju uzme i da 12 centi (otprilike 75 lipa) za trud. Buco ju proda dalje za 14 dolara. Uz sve ostale troškove, pošto je tvoj rad tako jeftin, buco pokupi maržu koja iznosi oko 60% tržišne cijene majice. Njemu sve to, tebi 12 centi. Kako uopće izgleda tvornica u kojoj radnici rade za plaću s kojom jedva preživljavaju?

Nikako. Sjećate se zakonitosti? Tvornice u koje se toliko malo ulaže obično nemaju nikakve sigurnosne sisteme niti uvjete rada. Ova u kojoj si ti radio ljudske majice za stvarne ljude od 75 lipa, zapravo se srušila 24.travnja prošle godine. Dok ste bili na poslu. Poginulo vas je više od 800.

Negativan publicitet, tužbe, nadoknade obiteljima žrtava a i sama moralna odgovornost za ovakvu tragediju trenutno koštaju Walmart, Benetton i slične puno više od gubitka malog dijela marže svake majice, koji se mogao uložiti u sigurnost na radu.

Profesor X. iz Bangladeša u četvrtak je stajao pred nama kao svjedok neisplativosti ignoriranja društvene odgovornosti. Zna što je vidio u svojoj državi. Protuargumenti su ga živcirali.
Sitan i obao, u kaki kombinaciji.
Košulja + džemper + kaki hlače + naočale.

Prostitutka, Robin Hood i društvena odgovornost poduzeća

četvrtak , 04.12.2014.


Netko je jednom rekao da za poduzeće koje doista želi biti društveno odgovorno nije bitno samo na što troši svoj novac, već i na koji način dolazi do inputa za proizvodnju te ostvaruje zaradu. A je li to potrošačima i javnosti uopće bitno? I da li bi poduzeće uopće trebalo biti društveno odgovorno samo zbog svojih potrošača? Rješenje bi se moglo oslikati dobiti povlačenjem poveznica između prostitutke dobrog srca, nazovimo ju Cindy, i Robina Hooda.

Cindy je, duša draga, odlučila ovog Božića donirati dio svog mukotrpno zarađenog novca u dom za nezbrinutu djecu. Je li ona i dalje u očima javnosti nemoralna? Je. Razmišljaju li svi o načinu na koji je zaradila za donaciju? Vjerojatno.

Robin Hood. Frajer otvoreno krade od bogatih i daje siromašnima. Jesu li svi bogati zli? Ne nužno. Je li novac koji on pribavlja za siromašne UKRADEN? Da. Je li ikog, osim bogatih, briga za to? Ne. On je junak.

Društvo vrlo nasumično određuje što je ok, a što nije. Prostitutka Cindy jednako tako može biti poduzeće na lošem glasu kojeg humanitarno djelovanje neće pomaknuti s mjesta, baš kao što je Robin možda softver za besplatno skidanje filmova ( poštujemo mi autorska prava i sve, ali više poštujemo besplatne filmove. DOMA. NAMA SIROMAŠNIMA). Robin je možda jednom bio i gradonačelnik nekog velikog grada (ma nek je pokrao, bar nešto radi ). Cindy radi dobru stvar koja neće promijeniti stav o njenom poslu, isto kao što Robinu prolazi gotovo sve jer ga ljudi vole. Potrošači nisu racionalni. Poduzeće se mora pobrinuti da je proizvod siguran za korištenje i da im se sviđa. To je sve. Promjene u poslovanju moraju dolaziti iz želje da se učini više od pukog zadovoljenja potreba potrošača, jer većini društvena odgovornost poduzeća NIJE BITNA ako vole proizvod. Primjer?

Evo. Kada kupujem tenisice, vjerna sam određenom brandu. Da posjedujem čvrste dokaze kako njihove tenisice proizvode djeca u egzotičnim zemljama za manje od dolara dnevno, zgrozila bi se. Ali nakon nekog vremena bi se uvjerila da to ionako sve velike kompanije rade i da je nemoguće izbjeći odjeću 'made in xyz' - studentski budžet ne da mi da biram samo etički ispravne proizvode.
Vi koji ovo čitate sa svojih pametnih mobitela - velika je vjerojatnost da su dijelovi u njima proizvedeni u kineskoj tvornici koja ima mreže protiv samoubojstava svojih radnika ispod svakog prozora. Sumnjam da je netko zgrožen bacio mobitel na pod evo sad. Ili sad. Sad? Potrošači suočeni s većom kvalitetom za manju cijenu često žmire na sve druge varijable. Svijet trenutno tako funkcionira.

Društveno odgovorno poduzeće je ono koje je shvatilo da je dio tog svijeta i da ima moć da nešto mijenja. Ne zbog potrošača čiji su postupci i onako većinu vremena iracionalni, već radi same promjene. A ako se svako poduzeće potrudi poboljšati uvjete za svoje radnike, to je već korak prema svijetu u kojem nije normalno da djeca prave moje tenisice.




Društveno odgovorno poslovanje: što obuhvaća i što to zapravo znači?

nedjelja , 23.11.2014.

Kada smo dobili zadatak definirati i promisliti što je to društveno odgovorno poslovanje nekog poduzeća većinu je to automatski asociralo na razne humanitarne akcije i slična djelovanja. No zapravo, koncept je puno dublji i to je samo jedan od načina kojim poduzeća pokušavaju poslovati ''društveno odgovorno''. No o razlikama, o tome što to zapravo znači i kako to vidimo mi kao sporedni glumci ali i oni glavni zahvaćeni u toj priči, biti će u nekim kasnijim postovima i temama. Danas se koncentriramo na našu sveopću definiciju i pokušaj obuhvaćanja svojevrsne biti društveno odgovornog poslovanja. Naše mišljenje je da je društvena odgovornost poduzeća, odnosno njegovog poslovanja, jedan od načina postizanja konkuretske prednosti, a predstavlja ga nastojanje poduzeća ka ostavljanju što dubljeg pozitivnog otiska u društvu i što manjeg negativnog otiska u prirodi. Svi sudionici u poslovanju određenog poduzeća - uključujući dionike, zaposlenike, kupce, dobavljače pa i države u cjelini, preferiraju poslovanje s takvim poduzećima što dovodi do većih zarada i profita koji premašuju trošak društveno odgovornog poslovanja. Biti društveno odgovoran ne znači samo ispunjavati zakonske obaveze, već i preko toga, investirati u ljudski kapital, okoliš i odnose sa dionicima. Investiranje u tehnologije koje nisu opasne po okoliš može doprinijeti kompetitivnosti poduzeća. U socijalnoj sferi, ulaganje u edukaciju, radne uvjete te usvajanje dobrih odnosa sa zaposlenicima također može doprinijeti produktivnosti. Tako stvaraju pozitivnu sliku u društvu vezanu uz svoje poslovanje te na taj način ostvaruju povjerenje kod javnosti (uže i šire) i omogućuju veći interes i određeni osjećaj sigurnosti koji pobuđuju kod pojedinaca i grupa.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.